DOMA UZ PJAT
Smrt turizmu i njegovim slugama, poruka je kojom sa Zlarina dopise prijateljima završava filozof, mikolog i gastronom Željko Šatović Gula. Velika bi studija bila potrebna kojom bi se primjereno objasni poklič ovog velikog mislioca. Drugom prigodom.
Ovaj ću puta ponosno objasniti zašto po mnogim divnim destinacijama domovine i svijeta ne koračam kao turist. Pozne godine uz sve mane imaju i prednost brojnih prijatelja koji te "lokaliziraju" na svojim ognjištima. Kipar i gastronom, još jedan genijalac, Aldo Krizman Zadranin je koji me je davno uveo u tadašnju Stomoricu, konobu u kojom sam s lokalcima uživao u marendi (ono što se taj dan "nađe" na peškariji).
Nedavno mi je predstavio najbolji novi zadarski đir. Kava se pije u kafiću Doma kod Kineza. Kinez je Dalmatinac Neven Kožul, najduhovitiji vlasnik malog ugostiteljskog objekta u Hrvatskoj, da naglasimo u jakoj u jakoj nacionalnoj konkurenciji. Sada sam Doma doma. Dočekuje me stalna postava kao da sam njezin redoviti član, ugostiteljski akademik. Ja se pak ponosim svojim životnim pozivom: povezujem kvalitetne ljude. Neven sada nabavlja med od mog prijatelja vrhunskog medara Miroslava Mihaljevića i usput ga reklamira. A anegdote i vicevi s Nevenom biti će poseban serijal. Naime ovaj put sam bio gladan i samo kratko razmijenio vesele novosti s nazočnima Doma.
Tri koraka (malo više) niže je konoba Pjat, drži ju Leo i slobodno se može praviti važan s ponudom na pjatu i to svaki dan. Orzot sa sipama i frito misto je bio moj marendaški gušt, plus savijača od jabuka koja je jedva stala. Propustio sam divote poput janjetine s bižima i artičokama. Ne mogu sve ni gladne oči. Tamo sam s lokalnim Slovencem, (uživao je repete u fažolu) stalnim gostom, razmijenio gastronomske međunarodne novosti i učvrstio vinsko prijateljstvo dvaju naroda.